OTAJSTVO RASTA (Mk 4,26-34)
Mi moderni ljudi, kada prolazimo pokraj zasijanih polja, smatramo rast biljaka normalnim procesom koji se pokorava biološkim zakonima. Biblijski čovjek, međutim, u svemu tome vidi seriju čuda. Otajstvo rasta mu se objavljuje kao božansko. A božansko znači određeno prema vremenima i dimenzijama koje nam bježe i kojima je dobro prepustiti se, sigurni u ljubav.
Bog je neuhvatljiv, nezarobljiv. Njegovo djelovanje u nama je neuhvatljivo. Mi, međutim, možemo ispisati, s poniznom stvarnošću, povijest naših pogrešaka. Vodeći računa o onome što je moglo biti, shvaćamo odlučujuću važnost naših pogrešaka. Iako se veoma često ne osvrćemo, naš napredak podnosi neprestana zaustavljanja.
Bog međutim posjeduje kontinuitet svemogućnosti. Ni sami naš grijeh, koji se postavlja kao stop božanskom djelovanju, ne zaustavlja ga. Naš je grijeh kao brana na rijeci. Može je samo usporiti, ne zaustaviti je. Štoviše, Bog je sve zatvorio u grijeh, da bi prema svima bio milosrdan. Ako Bog djeluje mi rastemo. Sjeme je u nama. Sjeme raste. Sigurnost je u nama.
Nije stoga čudno da Isus Kraljevstvo Božje uspoređuje s gorušičinim sjemenom. Parabola nam govori o rastu Kraljevstva Božjega kao o Božjem djelu. Rast Njegova Kraljevstva nema veze s našim predviđanjima i mogućim proračunima. Čitavo je djelovanje isključivo Božje djelo. Kraljevstvo je samo Božje djelo i kao takvo izmiče svakoj prosudbi i prognozi na temelju zemaljskih kriterija. Najjednostavnije rečeno: nije moguće fotografirati razvoj, rast Kraljevstva Božjega.
No, moguće je biti uključen u taj misteriozni rast Kraljevstva Božjega. Ova nas prispodoba ne odvodi u budućnost, nego nam usmjerava prema sadašnjosti. Upozorava nas da budemo pažljivi, osjetljivi prema onome danas. Zadaća ove prispodobe nije u tome da nas pouči da će doći Kraljevstvo Božje. Niti da će doći brzo. Ne govori o tome da će Isusovo otajstvo donijeti mnogo ploda. Riječ je o tome da shvatimo odlučujuće iskustvo sadašnjega vremena. Potiče nas da ozbiljno shvatimo naše šanse. Šanse koje nam se nude danas i ovdje. Sve te prigode, makar nam se činile tako malene, ponizne i zemaljske, objavljivanje su Kraljevstva Božjega. Kraljevstvo Božje je u biti u obiteljskim stvarima: čin lomljenja kruha, osmijeh, gesta solidarnosti, simpatičan pogled, prijateljstvo, stavljanje na stranu slabih i potlačenih, kućna vrata uvijek otvorena, jedan tanjur više na obiteljskom stolu... Sve to objavljuje misteriozni rast Božjeg kraljevstva u nama. Ono što daje smisao i značenje nama kao osobama jest to da drugi u nama mogu pronaći svoje mjesto. Najveće je stablo ono koje je najnapučenije, ne ono koje je najviše i najšire. Nije u pitanju proširenje, nego puštanje da i drugi mogu naći mjesto u nama. (fač)